Nova Godina… nekad sam se radovao dočeku, a sada je to postao tako običan dan. Valjda i ja poput onog australijskog plemena koje ne slavi rođendane, jer to je događaj za koji niko lično nije zaslužan, već slave kad neko nesto postigne, nauči, dobije, uradi, tako je i Nova Godina za mene postala samo jedan dan u nizu trenutaka koji cine život.
Ako već mogu da biram kako da živim – biram da živim za svaki dan a ne za jedan u godini.
Vraćaju se neke slike. Praznična euforija, prodaja čestitaka, novogodišnje žurke, ljubavi, prazne i velike želje u čestitkama kad vas svi tog dana vole, jer, “tako treba”, velika iščekivanja, i odsustvo nagrade, koju zivot, sram ga bilo, ne daje za čekanje da se nesto desi. Jedini koji je nekoliko godina držao obecanja bio je Deda Mraz. Dok nisam provalio pokojnog dedu da je on Deda Mraz. A baš se mogao i obrijati te večeri, da mi potraje još koju godinu, a ne da ga onako majušan i naivan prepoznam po bradi od par dana. On me naučio pecanju. Deda, a ne Deda Mraz. Kad je otišao sa ovog sveta, nije mi više do pecanja bilo. Ostale su ulice do reke i ta reka sećanja. Sećanja uvek ostaju. Sećanja na dobre trenutke, na dobre ljude, žene, smeh. Smeha se najradije sećam i dan danas, i nema lepšeg poklona za mene do iskrenog osmeha, onog kada se i oči smeju.
Eh, docekati Novu Godinu sa očima koje se smeju, to je već nešto vredno življenja. Malo je takvih danas, tek retki su ostali, odupirući se “odrastanju”, “ozbiljnosti” i nisu zaboravili da budu deca. Možda, zapitam se nekad, mozda bi valjalo sa tih par “neodraslih” provesti ovaj dan, mozda je on sa odlaskom smeha izgubio u čaroliji. Možda je ustvari čarolija Nove Godine u tim očima koje se smeju, u kojima je odraz vatrometa, i pre nego otkuca ponoć. Nedostaju mi večeras… zato je verovatno i ovaj dan tako prokleto običan.