Sreo sam danas druga iz mladosti. Sin me pita: “Tata, to je je tvoj prijatelj? Odakle ga znaš?”. Objašnjavam klincu od 4,5 godina da smo skakali zajedno iz aviona, kao padobranci. “A šta je bilo sa avionom, zašto ste skakali?”, neumoran je sa pitanjima Strahinja. Njegova logična i pomalo naivna pitanja vraćaju me mnogo godina unazad. Voleli smo to, kažem sinu, prisećajući se da smo svim srcem radili ono šta smo voleli. Svim srcem… na japanskom, prisećam se sad filozofije karatea, “kokoro” znači srce, raditi sve dajući maksimum i više od toga, do krajnjih granica. Lepa reč.
Osvrnem se i sam ponekad unazad, tražeći tajnu lakoće sa kojom su se stvari “dešavale”, sa kojom smo uzimali život u ruke, i onda kad to nije bilo lako. I onda kad smo jednog od nas na ramenima odneli do rake, sa tugom u srcu, i ponosom što smo bili deo iste priče, priče o vazduhu, pobeđivanju straha, srcu i drugarstvu. Oprostili smo se od Novinara, znajući da je samo sudbina odredila da on pogine na skoku, radeći ono šta voli, i znajući da je to mogao biti bilo ko od nas. Činili smo to, mladalački, svim srcem ne štedeći sebe. Bilo je lako.
A onda su došle devedesete i kako su odmicale, sve češće počeli dolaziti trenuci kada je izgledalo da se sve urotilo protiv mene i ne bih mogao reći da sam svaku bitku umeo dobiti, ali sad znam da sam mnoge izgubio jer sam zaboravljao kokoro – put srca. Gubio sam čak i kad sam dobijao, ne sledeći staru mudrost da nije važno pobediti, već je važno ne izgubiti (sebe).
To je bila cena. Škola se plaća, ovako ili onako, i danas, taj period mi deluje kao dug iscrpljujući trening, teži od svih koje sam imao, posle koga mogu jasnije shvatiti značenje kokoro puta.
Izgubiti kokoro, a živeti, tek je pola života.