Da je to bio nemi film, lako bi posmatrač zaključio nešto sasvim drugo, jer je mrak nudio samo siluetu njenog lica, zabačene glave i otvorenih usta. A ona se zapravo smejala. Veselo, dugo, ne hajući za još pedeset ljudi u autobusu.
Par trenutaka ranije, pre samo nekoliko sati, dva tri pitanja zaustavljaju pokret kojim se pripremala da sluša muziku sa svog mp3 plejera. Bio je dan, prepun boja, i tišine, na početku četiri stotine kilometara dugog niza reči i, na drugom kraju, smehom zvonkim kao glissando obojena noć.