(Osnivač Tendokana, Kenđi Šimizu)
Prvenstveno, Japanci moraju biti nacija koja visoko vrednuje etikeciju. Zar ne izgleda da je današnje društvo izgubilo takvo ponašanje?
Kada govorim o etikeciji ne mislim o jednostavnom naklonu ili formalnim pravilima učtivosti, već mislim više na etikeciji samoočevidnosti.
Na primer, ako kojim slučajem zgazite nečiju nogu u krcatom vozu, najbolje je odmah reći »Izvinite«. Takva jednostavna i sasvim prirodna stvar je izuzetno važna. Sa ovim rečima osećaj ovog drugog, koji je za trenutak osetio bol i namerio da uzvrati, biće smiren.
Čak i ako izađete kao pobednik u argumentima, najbolje je ništa ne argumentovati. »Etikecijom predvideti situaciju« jeste razumevanje koje zaobilazi borbu. Moje mišljenje je da ukoliko zatvorimo oči pred greškama zbog straha, društvo će postati nasilno gde jači preživljavaju, pokvareni preovlađuju a razum se gubi. Greške treba da budu osuđene i treba slediti razum i preduzimati mere. Takve mere se nazivaju borbena strategija »BU«.
Još od prastarih vremena se kaže: »Borbena strategija počinje sa etikecijom i završava sa etikecijom.« Borbena strategija i etikecija su dve strane jedne iste stvari. Obe štite od pojave nasilnog društva, gde samo jači preživljavaju.
Ljudi rado ustupaju mesto starijima i fizički onemogućenim osobama bez insistiranja.
Ukoliko niste u mogućnosti da kontrilišete agresivnost i pomažete slabije u potrebnoj situaciji, zdravo i humano društvo se neće moći unaprediti.
U zavisnosti od situacije mi moramo da prekoravamo greške, kontrolišemo situaciju, ojačavamo hrabrost, tehnike i da brzo prepoznamo znak opasnosti. Štaviše, moramo postići usaglašene pokrete tela za preduzimanje mera momentalno i u pravom trenutku. Međutim, takođe je potrebno da nervni sistem i mišići budu osetljivi za brzu i žestoku reakciju u spontanom trenutku.
U današnje vreme, morali bi biti iznenađeni bezosećajnosti prema prirodi i ravnodušnosti u slučaju šikaniranja drugih ljudi. Nije li to možda zbog ravnodušnosti celog društva?
U drevnim vremenima to bi se završilo gubitkom prava na život, ukoliko samuraj ne oseti na vreme promene u okruženju, i smesta ne reaguje. Ljudi koji nisu osećajni, ne mogu dugo postojati.
Sa slabim mišićima život je moguć, ali nedostatak osećajnosti je fatalan. Nije li društvo koje je neosećajno i ravnodušno prema svom okruženju, ispunjeno fatalnom slabošću?